Kulturni Centar Vršac

Novi-logo-Baner-KC
Slajd30
Novi-logo-Baner-KC
Slajd30

DALEKO OD REFLEKTORA, KAMERA I BLICEVA

Ocenite ovaj članak
(17 glasova)
Objavljeno u: Daniela Stojanov
Utorak, 04 Decembar 2012 11:42 Pročitano 10742 puta

Resor za socijalnu politiku Opštine Vršac, u saradnji sa Kulturnim centrom Vršac, i ove godine organizovao je  javno obeležavanje 3. decembra - Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom,  pod nazivom "DAN POSEBNIH LJUDI".

Osnovni cilj obeležavanja 3. decembra je inkluzija lica sa invaliditetom u društvene tokove i prilika da se javnosti skrene pažnja na njihove probleme. U isto vreme to je i svojevrsana promocija aktivnosti Organizacija koje se bave zaštitom prava ovih lica. U opštini Vršac ovaj značajan datum obeležava se nekoliko godina unazad, a od pre dve godine, zajedničkim multimedijalnim programom lokalnih udruženja lica sa invaliditetom.

 

U ovogodišnjem programu obeležavanja 3. decembra, kroz izložene slike,  radove primenjene umetnosti i muzičko - scenski program, učestvovali su: Udruženje za decu i mlade sa invaliditetom „Izazov“, Udruženje „Otvoreno srce sveta“, Društvo za borbu protiv multipleks skleroze, Međuopštinska organizacija slepih i slabovidih, Opštinska organizacija Saveza invalida rada, Međuopštinska organizacija gluvih i nagluvih, Udruženje ratnih i mirnodopskih vojnih invalida, Srednja muzička škola „Josif Marinković“, ŠOSO „Jelena Varjaški“, OŠ „Olga Petrov Radišić“ i OŠ „Vuk Karadžić“. 

Ono što predstavlja pomak u odnosu na prethodne godine je činjenica da je ovogodišnji program bio pravi primer inkluzivnih aktivnosti, od horova SMŠ „Josif Marinković“ koji u svom sastavu imaju i decu sa invaliditetom, do pravog „inkluzivnog“ hora sastavljenog od dece iz škola „Olga Petrov Radišić“,  „Vuk Karadžić“, „Jelena Varjaški“ i članova udruženja „Otvoreno srce sveta“. No, iako različite organizacije, grupe i  pojedinci  svojim angažovanjem daju veliki doprinos uspešnoj realizaciji ove manifestacije, ono u čemu nema pomaka je značajniji odziv šire društvene zajednice.

Roditelji koji dovode svoju (neinvalidnu) decu na nastup dolaze bez saznanja (?) kojim povodom im deca nastupaju. Nakon nastupa odlaze. Da li iz razloga što ih ne zanima ostatak programa (da li je potrbna napomena da je ukupno trajanje programa 30-tak minuta), ili možda smatraju da je i to što im je dete nastupilo dovoljan doprinos priči o 3. decembru. Čast izuzecima, bilo je i takvih.  No, rezultat je da se sa svakom narednom tačkom broj ljudi u sali smanjuje. Kraj programa je uvek pomalo tužan, jer, kada se sve sabere i oduzme, ne može se pobeći od činjenice da bi ovaj program s pravom mogao da nosi naziv „Invalidi – Invalidima“. Ovo čak nije ni kritika, tek puko iznošenje činjenica, realnost surova taman toliko da nam pokaže koliko će sporo doći do bilo kakvih promena.

Mediji su, s druge strane, priča za sebe. Teško je. Radi se s malim brojem ljudi (da ne ulazimo u priču koliko su (ne)plaćeni ) i opreme. I nekako uvek postoji nešto preče. Preče od stvari kakve su marginalizovane društvene grupe, ekologija, kultura... jer, „negde tamo je baš u to vreme bio neki vrlo bitan lik“, itd, itd... Marginalne  teme (s kraja informative) dobro dođu da se popuni program - kad „zafali“... Kada se nakon 3. decembra ugase reflektori, kamere i blicevi mora se čekati naredna godina da ovi „posebni ljudi“ dožive „svojih 5 minuta“. Kada ti isti reflektori, kamere i blicevi izostanu čak i na dan 3. decembra teško je ne zapitati se kuda to ide ovo društvo.

Statistički podaci, koliko god alarmantni ili zapanjujući bili, nikada do kraja ne oslikavaju realno stanje. To i nije posao statistike. Ona služi da da smernice. Realnost dolazi iz duša onih kojima je to svakodnevni život, često toliko različit od statistike, daleko od reflektora, kamera, bliceva, pa i samog društva...

 

Prosudite sami

 Tekst Maje Perić (Udruženje “Otvoreno srce sveta”) na temu „Osećanja o društvu“.

 

„Meni društvo mnogo znači, naročito ako me razume. Imam teškoće i nesigurnost pa mi treba pomoć i razumevanje.

Jako sam spora, stalno treba neko da me podstiče.

Volim naše udruženje „Otvoreno srce sveta“, družimo se, putujemo i imamo razne aktivnosti...To me oraspoloži i pokrene iz moje bezvoljnosti.

Teško mi je kad sam sama i niko nema vremena za mene. Svi negde žure, samo ja nemam nikakve obaveze i despresivna sam. Kad shvatim koliko imam godina razočaram se. Moji vršnjaci su oženjeni i udati, a ja tapkam u mestu – ni makac dalje. Maštam, a od toga nema koristi.

Volim da pevam. Imam lep glas, to mi je dar od boga. Kad bi se neko zainteresovao da mi pomogne da se osamostalim i da steknem malo sigurnosti – samopouzdanja. Ta moja nesigurnost mi mnogo smeta, hvata me panika – kako dalje?

Volonteri i nastavnice mi omogućuju da izađem iz anonimnosti povremenim nastupima pevanja u horu ili duetu sa Stefanom ili Antonom. Tako, malo po malo, nazirem društveni život.

Idem na hor u muzičku školu Josif Marinković. Nastavnica Tanja i sva deca su me prihvatili i imam privilegiju. Volela bih da naučim da pevam uz pratnju muzike, mama kaže da ja pevam haj-fraj, to treba neko da mi pomogne – našteluje...“

Daniela Stojanov

PR&EVENT Menadžer
Rođena u Vršcu 30.4.1970.
danielastojanov@hotmail.com

Vi ste ovde: Home Blog Daniela Stojanov DALEKO OD REFLEKTORA, KAMERA I BLICEVA
OpstinaVrsac KulturniCentarBeograda PortalKultureVojvodine StudenskiKulturniCentar SKCNis VojvodinaOnline Alifka
BelogradoCervantes InstitutFrancais MuzejSavremeneUmetnostiVojvodine PrirodnjackiMuzejBeograd Oklagija BancaIntesa Cefix
eVrsac unijastudenataopstinevrsac etno kuca dinar