Kulturni Centar Vršac

Novi-logo-Baner-KC
Slajd30
Novi-logo-Baner-KC
Slajd30

Putovanje kroz Đerdapsku klisuru

Objavljeno u: Vesti iz kulture
Sreda, 13 Maj 2020 07:36

Dani kada nas sunce mami da se otisnemo put nepoznatog su počeli i svi pomalo čeznemo za neistraženim destinacijama.

Sada, u ovo vreme kada nam je onemogućeno da to zaista i učinimo, Kulturni centar Vršac vodi vas na virtuelno putovanje po Đerdapskoj klisuri, i uživanje u biciklističkim avanturama Elke i Mane.

 

„Velika stara zmija” Đerdapska klisura“ deo I

 

Plan puta


Najiskrenije bi bilo reći da plana nije bilo, odnosno da je toliko brzo sačinjen da se ne bi ni mogao identifikovati sa tom ozbiljnom odrednicom PLAN. Jednostavno odabrale smo cilj i ad hoc nabacivale ideje. Za mene je to sasvim uobičajeno.
Dakle, Donji Milanovac… Nabole smo ga na karti (Kladovo je delovalo daleko). Pročitale smo na netu da je to grad sa najviše sunčanih dana godišnje i sunce nas je ozarlo jer je april bio izuzetno hladan i kišovit. Zamišljale smo da će nam sunčani Milanovac doći kao nagrada nakon vožnje po kiši i jedva 15 stepeni. Zacrtale so 14. april kao datum polaska i dale sebi opuštenih sedam dana za povratak bez jasne ideje o etapama, dužini, prenoćištima… samo smo se otisnule.

 

kupanje u suncokretu

Kupanje u suncokretu…

 


Ulaz u „Gvozdenu kapiju“


Gvozdena kapija, Vrata naroda, Evropska zmija… samo su neki kolokvijalni nazivi za Đerdapsku klisuru koju već dugo vremena merkamo sa Palanačke strane Dunava. Konačno nam je tog jutra, 14. dana aprila, postalo jasno da ćemo je upoznati, ako ne od „glave do repa“, onda barem njen središnji deo.
Polazimo oko 8.00 po prohladnom vremenu. Sunce se tek malo promalja kroz tanak sloj oblaka. Cilj nam je da prvog dana stignemo do Stare Palanke i prespavamo na vikendici prijatelja pre nego što 15. uhvatimo skelu za Ram. Ovaj deo etape nam je dobro poznat i nije zahtevan. Tamara ga je nekoliko puta vozila tokom priprema za put. Ukupna dužina etape iznosi 36.3 km, maksimalni uspon je 110m, vozimo prosečnom brzinom od 19.2 km/h, a maksimum koji se može izvući na spustu kod Straže dostiže 42.8 km/h. Stižemo u Palanku gde nas očekuje Dragan uvek spreman da ugosti bicikliste… poznate i nepoznate. Čeka nas sa hladnim pivom i sokom. Nakon toga sledi obavezna partija jamb-a. Draganova gostinska soba je poznata kao mesto koje ima čudna energetska strujanja i u kojoj ljudi debelo spavaju. Taj mrtav san meni je prekinulo neverovatno fijukanje košave. Poznajući Tamarinu ljubav prema vožnji po vetru, dalje nisam uspela da se vratim u san. Smišljala sam motivacione govore za jutro.

 

dragan

Jamb koji uvek podigne temperaturu u prostoriji. Dragan i Tamara

 


Tamara protiv vetra


Prelazak Dunava ferijem smo predvidele za 11.00. Odmah shvatam da takva vrsta planiranja otpada. Udari vetra prema mom telefonskom meteorologu su u tom trenutku dostizali i do 10m/s. Odlazim do obale da bacim pogleda na Mali kazan, međutim već u pokušaju da izađem na ulicu, shvatam sa kakvim vetrom ćemo imati za posla. Odlazim do obale, ako se to što izvodim može nazvati hodom, da vidim ide li feri uopšte. Daleko, sa ramske strane nazirem brodić koji vuče skelu, a prizor koji gledam mi steže želudac. Vidim automobile na njoj pa se tešim idejom da ne može biti toliko rizično prekoračiti Dunav po ovakvom vremenu. Vraćam se na sigurno u Draganovu vikendicu i odlučujem da ne prenosim impresije dalje, već spremno najavljujem skori polazak na obalu.
Na stanici za feri nailazimo na dvoje mladih Engleza. Voze hibride, nešto između specijalke i trekinga. Natovareni su i raspituju se za alternativni put koji vodi uz samu obalu Dunava. Tim putem smo prvobitno planirale da idemo ali su me udari vetra opredelili za put koji seče kopno. Govorim mu da ne idu tuda jer će ih Košava razneti i oni odlučuju da nam se pridruže i idu sigurnijim putem. Razmišljam o tome kako su njihovi hibridi sada postali sprave za mučenje, jer treba okretati 28-ice po ovom vetru i tapkam šakom po sicu svog cube-a. Brdski bicikli su možda sporiji izbor, ali ne postoji teren koji sa njima ne možete savladati. To će se kasnije još bolje pokazati.

 

na feriju

 Tamara i dvoje engleskih entuzijasta na feriju

 

Ideja nam je bila da u drugoj etapi pređemo Dunav i izvezemo lepih 40 i kusur kilometara do Golupca. Plan je morao biti modifikovan zbog vetra, i po silasku sa skele uputile smo se ka Zatonju. Odmah na ulasku u Ram dočekala nas je strma uzbrdica, koju su englezi počeli da načinju čim su sišli. Ono, sa sklele ljudi uhvatili zalet. Ja sam zastala da Tamara ubaci u prvu i polako smo krenule da milimo uz uspon. Vetar je na vrhu uspona otkidao. U malenom retrovizoru postavljenom na korman gledam Tamaru koja se rve sa vetrom ali se ne žali. Smejem se. Više nas ništa ne može naljutiti; ni vetar, ni kiša, ni kamioni. Oko nas je zeleno more. Trava se naime, pod udarima vetra, tako ritmično savijala da se oku činilo da su to talasi. Vetar je uglavnom bio razoran, osim u okukama koje su bile pošumljene, pa je zelenilo služilo kao štit. Tu smo uzimale vazduh za dalje.
Englezi su baš nagazili i odmakli dobrih kilometar od nas. Gledala sam ih kako se teško prebacuju sa noge na nogu u stajećem položaju. Ko vozi zna koliko je to naporno. Pitala sam se koliko će izdržati. Razmišljala sm o tome kako su slabo obučeni i hvatao me je užas od pomisli da će pokušati da razviju šator. No, svakako nisu neiskusni kada su stigli do ove tačke. Krajnja odrednica im je Konstanca na Crnom moru. Većina biciklista iz Evrope vozi Eurovelo 6 koji se poklapa sa našom Dunavskom rutom. Prvih 12 km STRAVA nije bila uključena. Ko će ga znati gde mi je bio mozak (gone with the wind). No, veći deo etape je zabeležen.

 

mapa

Etapa zabeleženea na STRAV-i

 


Pred nama je bilo Zatonje. Prvi zaseok pre Srebrnog jezera. Tamara uočava čudne fotografije postavljene za fasade kuća. Zastajemo da proanaliziramo šta bi to moglo biti, i shvatamo da se radi o fotografijama pokojnika. Čudan običaj. Nastavljamo dalje uz konstataciju da je i pored, nama neobičnih motiva, seoce veoma živopisno. Staro seosko groblje nas je ispratilo iz Zatonja gde nas je vetar malo poštedeo.

 

Zatonje

Na ulazu u Zatonje

 


Srebrno jezero nas je oduševilo. Poludivljina oko nas. Vrlo brzo sam počela da uzvikujem – bela čaplja, siva čaplja, kormoran, patka…!!! Tamara nije stizala da me isprati pogledom. Biciklističko-kolska staza koja vodi uz Dunav i neverovatan prizor šarenih jedara na dunavu na sivoj pozadini nije zabeležen kamerom. Ako nije bio dan za bicikl, svakako je bio savršen dan za jedrenje. Gledam taj blesavi prizor kako na Dunavu, koji je sav zapenio, skakuću jedriličari. Pošto se kiša sporadično obrušavala, savetovala sam Tamari da ne vadi Lolu (fotoaparat) iz torbe koja je dobro zaštićena od vode. Većinu snimaka tog dana napravile smo telefonima a neke prizore valja zabeležiti samo glavom.

 

prilaz jezeru

Tamara na Srebrnom jezeru

 


Postalo je izvesno da kilometražu koju smo zacrtale nećemo uspeti da savladamo za vreme koje smo planirale, pa smo se prepustile opuštenoj vožnji (koliko je vetar dozvoljavao) i uživale u prizorima. Na prilazu Velikom Gradištu nailazimo na veoma staru četirnarsku šumu, u čijoj su senci skrivene veoma lepe vikendice. Taj deo puta je baš mirisao morski. To nam je podiglo raspoloženje i ulazak u Gradište je bio nekako pobednički. U Gradištu ponovo srećemo kolege sa skele. Deluju iscrpljeno i guraju svoje bicikle. Mašemo jedni drugima. Mladić gestom pokazuje da oni ostaju tu. Drago mi je što neće eksperimentisati dalje, jer kamp „Toma“ je prilično daleko. Kod Velikog Gradišta Dunav se sužava, a rumunska obala deluje kao da je tu nadomak točka. Gledamo ravan teren sa rumunske strane kako prati tok Dunava i vidimo čak i vozila koja promiču. Od vetra koji nas je šamarao čitavim putem osećamo blagu vrtoglavicu. Ipak moral nam ne pada i nastavljamo dalje prema Golupcu – čudesnom gradu na Dunavu gde počinje prava avantura, jer nakon Velikog kazana Klisura postaje veoma uska i divlja u svakom pogledu.
Prilaz Golupcu je bio zaista neverovatno iskustvo. Svi koji voze bicikle, rekreativno ili profesionalno po Banatu, znaju šta znači kada vetar baca sa puta. Međutim, ovo je bilo još nedoživljeno bacakanje. Iziskivalo je da nekoliko puta silazimo i guramo bicikle jer je bilo suviše rizično za vožnju. Razlog za ovakve udare vetra na prilazu Golupcu jeste upravo to naglo suženje Klisure u kojoj vetar dobija razornu snagu i komeša 2,5 km širok Dunav. Kotorski zaliv je malo mirno gorsko jezero za ovo! Između naše i rumunske strane nalazi se ostrvo koje pripada Rumuniji i povezano je mostom sa njihovom obalom. Dalje od ostvra obala je nevidljiva. Sa rumunske strane, na obližnjim brdima, uočavam vetropark. Pametno mislim! Pa ovu snagu vetra samo lud ne bi uskoristio.

 

prilaz golupcu

Prilaz Golupcu i Ostrvo u drugom planu

 


Poslednje kilometre smo izvezle maštajući o Dunavskoj ribici – restoranu/odmorištu u kome ćemo se oporaviti da bi sutradan krenule ka Donjem Milanovcu. Smeštaj je bio prava nagrada za veliki napor tog dana. Odlična hrana. Smešten uz samu obalu Dunava. Tamara je sa obožavanjem navalila na sendvič koji nismo uspele da pojedemo tokom puta. Uspele smo da obiđemo Golubac i zađemo u gradić koji nam se učinio neobično živ. Ovo malo istraživanje je omela kiša koja se konačno pred kraj dana prolila po zemlji isušenoj vetrom. Na sobnom TV-u išao je neki film dok se u našim glavama razvijao paralelni o danu koji je bio za nama.


Nastaviće se…

Vi ste ovde: Home Putovanje kroz Đerdapsku klisuru
OpstinaVrsac KulturniCentarBeograda PortalKultureVojvodine StudenskiKulturniCentar SKCNis VojvodinaOnline Alifka
BelogradoCervantes InstitutFrancais MuzejSavremeneUmetnostiVojvodine PrirodnjackiMuzejBeograd Oklagija BancaIntesa Cefix
eVrsac unijastudenataopstinevrsac etno kuca dinar