Kulturni Centar Vršac

Novi-logo-Baner-KC
Slajd30
Novi-logo-Baner-KC
Slajd30

Putovanje kroz Đerdapsku klisuru (deo II)

Objavljeno u: Vesti iz kulture
Petak, 15 Maj 2020 10:02

Drugi deo putopisa o biciklističkim avanturama Elke i Mane po Đerdapskoj klisuri.

 

„Velika stara zmija” Đerdapska klisura“ deo II

 

Đerdapska klisura– tuneli, odroni, kamioni…


Čitav ovaj poduhvat bi se mogao jednostavno opisati frazom „grlom u jagode“. Sedela sam i na netu čitala bajkovite putopise koje su pisale moje kolege na forumima. Naravno, kao što ću i ja ovde neke situacije ulepšati, u njima ima dosta romantike, a malo korisnih saveta. Tako smo Tamara i ja stekle utisak da je odvozati tih 375km luk i voda. E pa nije!

 

na ulazu u gol klisuru

Na ulazu u Golubačku klisuru. Preko, sa rumunske strane, vetro-park

 

Da vožnja neće biti ni nalik rolanju po vetrovitom Banatu, gde često psuješ vetar koji stalno menja pravac, postalo je jasno još prvog dana nakon prelaska na ramsku stranu Dunava. Međutim, ono što je tek bilo pred nama prevazilazi maštu skeptika. Čim sam tog 16. dana aprila otvorila oči, u sasvim pristojnoj sobi „Dunavske ribice“, postalo mi je jasno da vetar ne jenjava. Prozor je propuštao sivu difuznu svetlost nastalu pod teškim naslagama oblaka. Ni traga sunčanom danu. Bilo je 8.30 kada smo krenule iz „Dunavske ribice“ lepo uređenom bicistazom – delom Eurovelo 6 rute. Kretale smo se ka suženju na toku Dunava i verovatno nejlepšem delu Đerdapske klisure sačinjene od četiri kotline i četiri klisure: Golubačke klisure, Ljupkovske kotline, Klisure Gospođin vir, Donjomilanovačke kotline, Klisure Kazan, Oršavske kotline, Sipske klisure, Vlaško-pontijske nizije. Mi smo dakle tog jutra rolale ka ulasku u Golubačku klisuru na čijem ulazu stoji arheološko nalazište Golubački grad.

 

golubacki grad

Golubački grad

 

Tek što smo se uključile na tzv Dunavsku magistralu pred nama se pojavio Golubački grad. To je je srednjevekovno utvrđenje smešteno na steni koja se izdiže iz Dunava na samom ulasku u Đerdapsku klisuru. Iznad njega štrče okomite i visoke litice, a ispod samog utvrđenja je prokopan tunel u steni. Trodelnu tvrđavu sa citadelom čini 10 kula i dve kolske kapije (sada tunela). Strateški vojini značaj ove tvrđave je jasan svakom laiku kada pogledom obuhvati mesto na kojem se utvrđenje nalazi. Sve što je dolazilo plovnim putem, uz Dunav, moralo je proći upravo tuda – kroz uska vrata klisure, pa na 2,5km širok kazan kod Golubca. Sa ovih zidina se branila čitava Evropa. Stoga ne čude borbe za prevlast nad ovim objektom između Mađara i Osmanlija sve do njegovog predavanja na staranje Mihajlu Obrenoviću 1867.

 

izvor

Izvor sa veoma hladnom vodom

 

planinska pritoka

Planinska pritoka Dunava

 

Na samom ulazu u Klisuru vetar je dosegao nama nesavladivu snagu, pa smo nekih 200m morale da guramo bicikle. Nakon ove neprijatne uvertire počinje uživanje. Prvo nailazimo na stari kamenolom koji Tamara sa oduševljenjem fotografiše jer ispunjava sve kriterjume – staro je i napušteno. Negodujem zbog njenog približavanja liticama jer vidim da je struktura stene prilično krta. Nastavljamo dalje i nakon nekih 1,5km nailazimo na prvu od mnogih planinskih pritoka koje se sa desne strane ulivaju u Dunav. Počinje prava simfonija vodenih slapova, u zavisnosti od konfiguracije tla, niz koje se survavaju u Dunav. Naravno, hladno vreme od cirka 15 stepeni i razularena Košava nisu bili razlog da ne dodamo još malo hladne planinske vode u organizam. Klin se klinom izbija!

 

deo kamenoloma

Deo kamenoloma na ulazu u Đerdap

 

pogled na klisuru

Pogled na ulaz u Golubačku klisuru iz nje

Zaustavljam se da još jednom bacim pogleda na ulaz u klisuru, ali sada sa zadnje strane, tj iz nje same i shvatam koliko je sve ono što je sa velikim R, u romantičnom smislu, o njoj napisano tačno. Sa obe strane Dunava sada su planine. Rumunska obala je na dohvat ruke i lepo se mogu uočiti pećine, tuneli, put kojim se odvija veoma živ saobraćaj. Pomislih kako je sjajno što sa naše strane nije tako živo kad… Upravo tada počinje da mi biva jasno da se sa naše strane događa nešto mnogo opasnije. Nailazimo na znak da ćemo u narednih 10km biti izložene odronima. Usporavam i saopštavam Tamari da ćemo voziti točak na točak i da ne zaostaje. Nisam tačno znala svrhu ove strategije. Valjda mi je bilo lakše da se nešto obruši na obe istovremeno. Moram priznati da su mi upozorenje, kao i faktički dokazi na putu da se radi o veoma erodiranom terenu, jako pokvarili raspoloženje. Nakon par kilometara od znaka nailazimo i na prvu žrtvu odrona – automobil sa naše desne trane, vidno ulubljen i još uključene signalizacije. Polako ga obilazimo. Uočavam da je prazan i nastavljamo dalje bez reči. Dok su se u nama borila dva pomešana osećanja: ushićenosti i straha od divlje prirode, počela su da zuje vozila. Ispočetka putnička, a onda je počelo da biva gusto, bučno i opasno. Shvatam da je Dunavska magistrala Meka za šlepere koji transportuju drvo iz Istočne Srbije. Oni koji voze jako dobro znaju taj osećaj kada vas na uskom putu obilazi šleper sa dve prikolice, uz minimalno rastojanje, a sa desne strane litica sa koje se od najmanjeg potresa rola kamenje. E tako je izgledao dobar deo puta do mesta Dobra. Dobra je upravo dobro došla i Tamari i meni, a negde tu se promolio i prvi zrak sunca. Sa puta sam ugledala malu kafanu i instinktivno skrenula, pa se kružnim prilazom ispod nadvožnjaka spustila do kafane Raj. Da, bio je to Raj na zemlji u tom trenutku za obe.

 

mitar i stanko

Mitar i Stanko ispred kafane Raj u Dobroj

 

mana i elka u raju

Tamara i Jelena u Raju

 

Ovde osmo prvi put stigle do WiFi-a koji je nestao čim smo zašle neki kilometar u Klisuru. Obe smo iskoristile priliku da se javimo svojima. Tamara naručuje Zaječarsko, a ja domaću kafu uz koju dobijam i ratluk od ruže. Auh, miline! Nastao je jedan od onih trenutaka iščupanih iz vremensko-prostornog okvira, ispunjen tišinom i mirom. Dobra je mesto koje sve loše misli izvuče iz vas, te malom rečicom koja protiče posred sela, otkotrlja sve u veliki Dunav.

 

mana i elka

Kao nove

 

Nakon skoro sat vremena meditacije u Dobroj bile smo kao nove. Bilo je vreme za pokret i za još dve trćine puta. Pošto smo većim delom rute bile u romingu moja STRAVA nije bila uključena pa nije bilo ni orjentira. Ima to i svojih prednosti, jer očekujete da će se iza svake krivine pojaviti Donjomilanovačka kotlina, koja se nije pojavila, ali se pojavio novi neprijatelj označen zlokobnom oznakom T. Do tada samo već shvatile da više nismo u zoni komfora, da smo prepuštene svojim instinktima i snalažljivosti. Počele smo da kalkulišemo, ne bi li dobro rasporedile snagu, hranu, vodu i pre svega entuzijazam. Prvi susret sa oznakom T zapravo nismo ni registrovale jer je prvi, od ukupno 21 tunela koji se protežu od Golupca do Kladova, bio upravo onaj koji je vodio ispod Golubačkog grada. Taj je bio osvetljen i uređen, te nije odavao utisak ičeg opasnog. Ni druga dva sa oznakama T20 i T19 nisu nam se učinili ozbiljnim. Bili su to kratki i polu-otvoreni tuneli tako da je vožnja kroz njih bila i zabavna. Moram da napomenem da smo poslušale savet kolega koji su ovuda prolazili i na svoje dvotočkaše postavile propisnu svetlosnu signalizaciju: po dva svetla pozadi, po tri svetla napred, fluo-prsluke, svetla na kacigama sa zadnje strane… ukratko u tunelima su bile dve novogodišnje jelke u sred aprila. Pred nama se teren sve više penjao, priroda postajala divlja a desna strana puta sve viša i strmija. Na nekim deonicama sam imala utisak da stene tek što se nisu sručile u Dunav koji je sve više tonuo ispod nas. Dakle sa leve strane se teren uspinjao a sa desne su planinski masivi rasli i taman kada sam to nekako usvojila pojavio se jedan T u koji sam ušla prva kao i do sada. Bio je to ulazak u najgušći mrak koji se može zamisliti i sva ta svetlašca koja su blinkala na nama nisu imala ama baš nikakvu svrhu osim da proizvedu još veći osećaj nelagode. Osećaj da vozite po ničemu, a da pritom samo čujete prštanje guma svog dvotočkaša po terenu koji ne vidite, je zastrašujuć. Tamari je za nijansu lakše da vozi jer ispred sebe ima moja svetla koja joj služe kao vidič po mraku. Izlazimo iz te mračne strahote i ne komentarišemo ništa. Zatim uz nekoliko pauza i kraćih tunela ponovo ulazimo u jedan poduži kome se dok ne stignete do sredine ne vidi kraj i opet smo suočene sa vožnjom po potpunom mraku. U trenutku kada se pojavljuje svetlo sa drugog kraja vidim slap vode koji je probio stenu u tunelu i sliva se na suprotnu traku od one kojom se krećemo. Nešto mi se steže u grlu. Nakon kraće pauze ulazimo ponovo u tunel u kome shvatam da smo u velikom problemu. Naime, nakon nekih 20m za nama ulazi kamion (jedan od onih šlepera sa brvnima) i snažno koči jer pri brzini kojom vozi kasno uočava Tamarina zadnja svetla. U panici vičem da se povučemo. Shvatam da ne postoji prostor za povlačenje u stranu. Kamion želi da nas obiđe po svaku cenu i tada iz suprotnog pravca ulazi autobus. Prvi put zahvaljujući farovima autobusa vidim unutrašnjost tih tunela. Zastrašujuća, u steni klesana creva, eto na to liče. Autobus počinje da trubi (mada je to izričito zabranjeno zakonom) i čitav tunel biva ispunjen tim zaglušujućim zvukom. STRAHOTA! To je sve što mogu reći o bezbednosti na ovoj deonici Eurovelo 6 rute koja se kod nas promoviše kao žila-kucavica ciklo-turizma. Nakon ovog iskustva moje se raspoloženje survalo na dno Dunava koji je i dalje mirno ležao nekih 200 i kusur metara ispod nas. Strah da ovaj put neće završiti dobro, velika odgovornost za još jedan život, su me naterali da parkiram bicikl ispred sledeće oznake T i dobro razmislim šta dalje. Sedele smo na jednom drvenom odmorištu. Tamara je gledala dole ka Dunavu a ja ka ulazu u sledeći tunel. Svašta mi je prolazilo kroz glavu: da ja ostanem ispred tunela i zaustavljam saobraćaj dok ona ne prođe, da zaustavim automobil koji bi nam osvetljavao put kroz tunel… dok razmišljam pratim šlepere kako sa preko 80 km/h uleću u tunel, neki čak i telefoniraju. Koja je verovatnoća da taj vozač u tunelu ugleda biciklistu na vreme? Nikakva! Gledam mapu na telefonu ne bih li ugledala neki alternativni put. Ne nalazim ništa. Odlučujemo da krenemo kroz taj tunel koji na sreću nije bio dugačak. Prolazimo još nekoliko sličnih uz veliku strepnju da kamioni ne ulete za nama. Po izlasku iz jednog tunela, na deonici ka narednom, ugledam poznatu Eurovelo 6 tablu koja sugeriše na put koji silazi sa leve strane na dole ka Dunavu. Odlučujem da krenemo tim putem. Put nas vodi ka arheološkom nalazištu i muzeju Lepenski Vir koji u trenutku kada stižemo (oko 15 časova) nije otvoren. Odlučujemo da nastavimo dalje putem koji se sada spušta ispod magistrale i pod velikim nagibom ide ka Dunavu. U jednom momentu ugledam kuče i obradujem se jer je ono signal da je nekakva civilizacija blizu. Vičem Tamari pokazujući na kuče kada shvatam da se zapravo radi o lisici koja nonšalantno šeta tim drumom. Put nas vodi ka najneverovatnijem prizoru koji smo mogle i zamisliti. Uvodi nas u kanjon čije stene liče na slojevite kore čokoladne torte a na dnu kanjona se valja plitka prozirna rečica prepuna šarenih oblutaka. Sećam se putopisa koji sam čitala i uzvikujem Tamari – „Pa mi smo u kanjonu Boljetinske reke”. Vozimo dalje putem koji postaje sav oronuo i prekriven makadamom i stižemo do još jednog rajskog mesta. Visoko iznad nas se nalazi most postavljen na dva vitka stuba povezana polulukovima, oko nas divlja rečica koja je isklesala predivan meandar u crvenkastomrkim sedimentnim stenama. Tu zastajemo. Ćutimo. Osluškujemo.

 

prolaz izmedju stena

Uzani prolaz između stena kojim smo nastavile put

 

kanjon reke

Kanjon Boljetinjske reke

 

Uživanje je potrajalo do trenutka u kome sam shvatila da je reka odronila deo puta i da smo u ćorsokaku. Ćutim. Ne znam kako da saopštim Tamari da se moramo uspeti uz nekoliko kilometara dug makadamski put, vratiti se na magistralu i ući u tunel koji izlazi na most iznad nas. U jednom momentu čujem Tamaru kako mi govori da se okrenem polako ali da se ne uplašim. Kroz glavu mi prvo prolazi „zmija”, mađutim na moje veliko oduševljenje, ispod jedne nisko postavljene stene izvire starica koja s mukom gura bicikl. Tek što se nije okliznula u vodu. Tamara je pozdravlja na način kako mi to zamišljamo da treba u seoskim krajevima… nekako smešno oteže dok ispituje ženu kuda vodi put koji je došla. Žena objašnjava da je prinuđena da tuda ide do Milanovca jer su tuneli preopasni. Obe klimamo glavom u znak razumevanja. Veoma dobrog razumevanja! Izvodimo operaciju provlačenja dva prilično natovarena brdaša kroz prolaz između dve stene. Nastavljamo veoma uskom stazom između zidova kanjona i reke i konačno nailazimo na nastavak puta.

 

odronjen put

Odronjeni put

 

nastavak uspona

Tamara, nastavak uspona ka Grebenu

 

Ispunjene smo nekim novim elanom i uspon koji nas vodi ponovo ka Dunavskoj magistrali ne pada nam teško. Stižemo do table na kojoj piše da se Milanovac nalazi na 19km od tog mesta. Ma šta je to za nas. Sledi poduži uspon od par kilometara koji vodi na vrh Grebena odakle se prvi put ukazao naš cilj – Donji Milanovac.

 

ciganski potok

Tamara u blizini Ciganskog potoka

 

potok sa grebena

Pogled na Ciganski potok sa Grebena

 

Greben je parče kopna koje se preprečilo Dunavu na ulazu u Donjomilanovačku niziju. Visok je oko 200m, na vrhu Grebena leži staro groblje, a nedaleko od njega nalazi se vidikovac sa koga puca pogled na Dunav koji se opet raširio, ulenjio, usporio, baškari se, vuče pod Milanovcem. Sada vidimo naš cilj i mada umorne, isprepadane, ipak nekako lako okrećemo pedale. Popodnevno sunce bije ka nama. U malom retrovizoru vidim Tamarino nasmejano lice.


Nastaviće se…

Vi ste ovde: Home Putovanje kroz Đerdapsku klisuru (deo II)
OpstinaVrsac KulturniCentarBeograda PortalKultureVojvodine StudenskiKulturniCentar SKCNis VojvodinaOnline Alifka
BelogradoCervantes InstitutFrancais MuzejSavremeneUmetnostiVojvodine PrirodnjackiMuzejBeograd Oklagija BancaIntesa Cefix
eVrsac unijastudenataopstinevrsac etno kuca dinar