Kulturni Centar Vršac

Novi-logo-Baner-KC
Slajd30
Novi-logo-Baner-KC
Slajd30

Putovanje kroz Đerdapsku klisuru (deo III)

Objavljeno u: Vesti iz kulture
Utorak, 19 Maj 2020 08:14

Treći deo putopisa o biciklističkim avanturama Elke i Mane po Đerdapskoj klisuri.


Donji Milanovac – uspavani grad (epizoda Twin Piks)

 

1 donjomilanovacki kazan

Donjemilanovački kazan (pogled sa vidikovca Kovilovo)


Prvi susret sa ovim čudnim mestom, koje leži opkoljeno neverovatnom prirodom, bio je podeljen na osećanje olakšanja i straha od nepoznatog. Naime, ovde je trebalo da provedemo dva dana, da malo istražimo okolinu, i napunimo baterije za povratak. Nezgoda je bila to što sam na netu pročitala podatak da je Donji Milanovac grad sa najviše sunčanih dana u godini, pa sam tako birajući krajnje odredište rute rekla Tamari „Idemo u taj Milanovac da se sunčamo u aprilu”. Sunce ne da nas je ignorisalo, nego je čitav dan bio obojen sumornom sivom izmaglicom, a vazduh toliko vlažan da su nam se usta pretvorila u škrge. No stići na odredište posle svih onih trauma na ovoj deonici, pa potom uspešnog intuitivnog skretanja sa puta, i avanture kroz kanjon Boljetinje, su mi disanje učinili dubljim i lakšim. Smeštaj koji smo rezervisale je bio sjajan. Domaćini su bili smešteni u prizemlju porodične spratne kuće a čitav gornji sprat bio je rezervisan za sobe koje su bile uredno kategorisane sa dve zvezdice od strane turističke organizacije. Onda je usledilo glasno ushićenje kada smo ugledale prostrano kupatilo koje je imalo, i veliku kadu, i tuš kabinu pa čak i bide! Ovo poslednje je za biciklističku stražnjicu jako važno! Bilo je već kasno popodne i dogovorile smo se da ćemo samo otići po namirnice da napunimo frižider za dva dana a onda se uvaliti u krevet i gledati neki film na kablu! Da, čak smo i „kabl” imale u okviru smeštaja. Međutim potraga za mestom gde bi smo napunile izmučene stomake se pretvorila u istražni postupak. Saletale smo lokalce ispitujući ih za neki restoran, a većina je slegala ramenima i vrtela film po glavi, ali bezuspešno. Svi su nas upućivali na „Kinesku robnu kuću”. Na koncu smo, ni same ne znamo kako, završile ispred nekog ljupkog restorana zvanog „Lepenska ribica”. Smejale smo se i krivile ispred ulaza kao lude ponavljajući naziv. Prethodni smeštaj je nosio naziv „Zlatna ribica”. Tamara je cičeći propištala „ribice nam ne ginu!”. Nekako smo se pribrale i ušle u pravu, ortodoksnu kafanu, sa kariranim stolnjacima i mirisom domaće kuhinje. Nekoliko stolova je bilo zauteto pa smo se smestile u sredinu da imamo najbolji pogled.

 

2 zive

Treba obavestiti svet da smo žive

3 lepenska ribica

Tamara uživa u „Lepenskoj ribici“

 

Punih stomaka, pomalo ulenjene, odgegale smo se do te famozne Kineske robne kuće i shvatile da je to, pored nekoliko sekndhend šopova, ribljeg restorana i par fast fudova, jedino mesto za snabdevanje robom od igle do lokomotive, plus deo sa prehrambenim proizvodima. Tada počinjemo da razumevamo onaj predosećaj koji smo imale na samom ulazu u ovo mesto. Donji Milanovac je zaglavljen u vremenu između slavne titoističke ere i ove tužne tranzicije. Zapravo jedino zadovoljno čavrljanje ljudi čule smo u onom restoranu a dopiralo je od stola za kojim su sedeli neki arheolozi. Dakle, nisu bili lokalci. Nasuprot toj maloj razdraganoj ekipi, lokalci su bili razvučenih tužnih lica, smrežuranih od brige. Malo mi je trebalo da ukapiram da samo pojedinci nešto privređuju: švercer, kinezi i ovi koji se u povoju bave biciklističkim turizmom. Odvukle smo naše namirnice u smeštaj, i tamo se zatvorile u ružičastu sobu (za seke) pustile film, i odlepršale u neko bezbrižnije okruženje.

 

4 dunavski kej

Dunavski kej u Donjem Milanovcu

5 za avanturu spremne

Za avanturu spremne

 

Jutro je opet osvanulo zaogrnuto u maglu i kišu sipulju. Ja sam, dok se Tamara lenjo teglila po krevetu, pripremala doručak i priručnim sredstvima pravila ness sa bogatom penom. Bez tog nesa dan ne može dobro da započne. Kroz kuhinjski prozor, koji je gledao na malo zapušteno dvorište, i dalje na brda koja su mamila svojom svežom zelenom bojom uronjena u niske oblake, posmatrala sam kako se sunce muči da prodre kroz guste oblake. Pomislila sam kako nas ovo „kiselo” vreme ne sme zaustaviti u nameri da istražimo Istočnu Srbiju. Moje prečanske predrasude još uvek nisu bile razbijene, a žarko sam želela da se to dogodi. Do sada me je jedino priroda razvalila, ali sam brzo shvatila da tu divlju lepotu ovaj kraj duguje ekonomskoj i privrednoj zapuštenosti. Obukle smo najsvečaniju biciodeću koju smo ponele, i uputile se ka Kapetna Mišinom bregu. To je mesto na nekih 12 km od D. Milanovca sa kojeg je, kako kaže legenda, veliki vojskovođa motrio na uljeze koji su dolazili Dunavom. Čitala sam u putopisima svojih ciklonautskih prethodnika da se na tom brdu nalazi poseban restoran – muzej na otvorenom. Otvorio ga je jedan kreativac i slobodnjak, a sada se posao ozbiljno proširio, i postao je mesto koje turisti redovno posećuju. Već na skretanju sa glavne ceste shvatile smo da će biti penjanja! No, to će sve bez bisaga, i silne opreme ići mnogo lakše. Brzo smo se obrele pred velikom drvenom kapijom, poput onih na rančevima na Divljem Zapadu. Od kapije su, po nestvarno zelenom travnatom tepihu, vodile kamene stazice, i svaka do po jedne sojenice koje su bile razbacane po imanju. Ušle smo unutra i dovikivale domaćine jer smo se brzo oslobodile gradskih navika i ustezanja. Na kraju smo izmamile jednog bosonogog, pomalo slobodno odenutog lika, koji nam je poželeo dobrodošlicu. Na pitanje da li bi tu mogle da doručkujemo, on nam saopštava da restoran radi samo sa velikim grupama. Iza njega se pojavljuje starija gospoja i pita odakle smo se dovezle na tim biciklama. Ne znam da li svesno ili ne, lažem da smo upravo stigle iz Vršca „To vam je u Vojvodini!” dodajem. I mala bela laž je učinila svoje. „E pa devojke ne možete onda gladne odavde da odete”. Tako smo zauzele jednu sojenicu koja je gledala niz zeleni obronak brega pravo na Dunav. Poslužili su nam piće, i malo smo pričekale na ostatak. A čekanje se jako, jako isplatilo!!!

7 sojenica

Sojenica sa pogledom na Dunav

8 park skulptura

Park skulptura Kapetan Mišin breg

9 djakonije

Gospojine đakonije sa "srpskog stola"

 

Malo smo se unervozile čekajući doručak koji je polako klizio ka tome da postane ručak, ali stigle su domaće pite sa svim mogućim travama koje su mogle da se jedu. Domaćica ponosno pita „A šta mislite otkud su te pite?” a ja zbunjena „pa sa koprivom, zeljem” a ona odvraća glavom, i pomalo viče „od sedam vrsti trava su” i smejući se odlazi. Tamara već uzima prvi zalogaj, i počinje na samoj njoj svojstven način, da mota ustima u različitim pravcima. To je poseban nivo hedonizma koji prepoznajem kod nje, i često mi je zabavno da je gledam dok uživa u hrani. Nutka me punih usta „probaj ovo, probaj ono”, ja govorim „polako, ovo je tek predjelo”. Pored pita sa sedam vrsti trava bilo je isto toliko vrsti sira, povrća, proje. Nedugo zatim stižu duboki pa ispod plitki tanjiri. Kod nas u Vojvodini to sluti na rinflajš! Ne, stiže supa sa pilećim nogicama, prepuna mesa, i zelja. Ponosna domaćica kaže “izvinte što se čekale, baš smo klali”. Pogledale smo se zbunjeno i počele da sipamo supu. Divnu žućkastu supu od koke koja je „pala” da bi nas okrepila. Dok smo se zezale sa onim pilećim nogicama, aludirajući na predrasude o bacanju čini u ovim krejevima, stiže glavno jelo. Oči su nam se raširile! Čujem Tamaru kako muca „auh, ko će to da pojede” a gospoja jetko odgovara „pa viiii”. Posle glavnog jela stižu domaći kolači a posebno me raduju puslice! Obe osećamo blagu vrtoglavicu. Gledamo se ćutke i kao da pitamo jedna drugu „a da polegamo ovde pa šta bude”. Međutim dan je kratak a čeka nas još bar dva sata vožnje sa punim stomacima do vidikovca Kovilovo.

 

11 vidikovac

Vidikovac sa klupama i stolovima

12 pobedile smo

Zadovoljnje jer smo pobedile

10 cestitka mami

Tamara na Kovilovu „rođendanska čestitka mami”

 

Ukoliko ovo bude čitao neko sa iskustvom ciklonauta – punjenog pileta, koji tako „napunjen” hranom vozi uspon od 7 km, razumeće! Međutim svaki okrenuti krug pedalama se isplatio. Od restorana, solidnim drumom koji spaja D. Milanovac i Majdanpek, penjemo se ka čuvenom vidikovcu Kovilovo. Dugo i mučno okrećemo pedale punih stomaka, a uspon je malo zahtevniji (kao onaj pred skretanje za Kulu). Međutim, priroda je očaravajuće gusta, jedra, proleće je već uveliko tu, trava je prošarana beskrajnim ljubičastim cvetovima ljubičica, po putu s vremena na vreme nailazimo na zblanute ovce i goveda. Tamara se posebno raduje susretu sa kravama! U jednom trenutku se uplašim da nismo promašile skretanje i da smo već nadomak Majdampeka. No, nije to bio slučaj. Svaki put kada neku deonicu prvi put prolaziš vreme se rastegne. To je neko pravilo poznato avanturistima. Uskoro stižemo do table koja nas upućuje na skretanje ka gustoj šumi, i obaveštava nas da imamo još 3 km vožnje do vidikovca. E tada počinje prava downhill vožnja. Bilo je dosta kiše prethodnih dana, a put je delimično pristupačan i vozilima koja su ostavila duboke rovove po kojima mi sada „jašemo”. Malo adrenalina je pomoglo da brže sagorimo onu silnu hranu. Prolazimo pored malog „začaranog” jezera, tamno maslinaste boje, po čijoj površini pluta bezbroj belih latica. Tamara me zaustavlja da ovekoveči prizor a ja dodajem da se pazi šumskih vila koje žive oko takvih jezera. Gleda me pomalo preplašeno i brzo vergla dalje odatle. Konačno uz strmu golet posutu povelikim kamenjem stižemo da Kovilova a onda sledi nagrada za sav trud i napor – jedan od najlepših pogleda na Dunav koji sam doživela, a gledala sam ga na raznim „slavnim” mestima. Odavde je delovao kao mistična zmijurina koja je na svojm leđima vekovima donosila neizvesnost. Ponekad je to bila dragocena roba sa Istoka a ponekad uljezi koji su pretili Zapadnoj civilizaciji. Danas je ovde mir, tišina i veliki, veliki spokoj vlada. Tamara je sa ovog mesta tog dana čestitala mami rođendan.

 

Nastaviće se…

Vi ste ovde: Home Putovanje kroz Đerdapsku klisuru (deo III)
OpstinaVrsac KulturniCentarBeograda PortalKultureVojvodine StudenskiKulturniCentar SKCNis VojvodinaOnline Alifka
BelogradoCervantes InstitutFrancais MuzejSavremeneUmetnostiVojvodine PrirodnjackiMuzejBeograd Oklagija BancaIntesa Cefix
eVrsac unijastudenataopstinevrsac etno kuca dinar