Preko sedam mora i sedam gora povratak
Nakon fantastično iskorišćenog dana u D. Milanovcu trebalo je doneti važnu odluku – nastaviti ka Tekijama, odakle bi se mogla videti Decebelova glava, ili krenuti natrag. Ponekad shvatim da biti vođa puta nije nikakva privilegija. Naime, oba scenarija su podrazumevala suočavanje sa tunelima. Dok je Tamara pripremala hranu za sutradan, borila sam se sa bujicom misli koje su se mogle svesti na jedno – kako da izbegnemo povratak istim putem? Nakon večere, otvorila sam aplikaciju koju sam u toku dana instalirala, a služi tome da ciklonauti snimaju svaku rutu koju prođu te to aplouduju i dele sa drugim ciklonautima. Pokušavala sam da pronađem alternativni put, ali jedino što je aplikacija pokazivala, bio ja put preko Majdanpeka. Nerealno je bilo da izvezemo brdskim putem za jedan dan, i to preko Centralne Srbije. Pomislila sam da bi možda vraćanje autobusom do Golubca bilo dobro rešenje. No, sama pomisao da nezaštićene bicikle trpamo u autobuski bunker me je odvratila od ideje. Lupanje glave oko rešenja se odužilo do duboko u noć, a onda me je negde na rubu sna jedna slika jedna, poput katapulta, izbacila iz kreveta. Setila sam se da sam negde nakon Dobre, u mimohodu, ugledala eurovelo 6 tablu na kojoj je pisalo D. Milanovac 36 km. Ta tabla se nalazila pre svih tunela na koje samo posle toga nailazile. Uključila sam ponovo tragač za rute, i do beskonačnosti uveličavala kartu sa brdima. Tada mi je još jedno sećanje isplivalo na površinu. Jona, ciklonaut čije putopise sam često čitala tokom planiranja rute, dobro je opisao ovu deonicu u jednoj od svojih priča. Setila sam se priče o starom putu za Beograd koji je povezivao Istočnu i Srednju Srbiju pre izgradnje „dunavske magistrale”. Povezala sam ove dve informacije i vratila se na Dobru na mapi, te počela da tražim bilo kakav puteljak za skretanje u brda. I pronašla sam!!! Konačno sam mogla da utonem u san.
Deo uništenog puta
Pogled na Dunav sa starog puta za Beograd
Svanulo je kišno, hladno jutro. Tokom doručka objašnjavam Tamari da treba da vozimo preko brda kako bi smo izbegle tunele. Gleda me sanjivo i klima glavom u znak odobravanja. Ne poznajem dve osobe koje toliko različito funkcionišu ujutru. Tamara je sporobudeća flegma, dočim sam ja petao koji, čim sunce odskoči, počinje da kukuriče! Tako je petao pričao i pričao – moramo pronaći ovo selo, Ciganski potok, odatle ne idemo ka kanjonu Boljetinje nego skrećemo u brda a onda samo pratimo put! Nakon 8 h, umotane u kišne kabanice, krećemo kući. Vazduh je napolju baš vlažan i to me brine zbog uspona koji nam predstoje. Uz pomoć trekera pronalazimo put koji sam videla sinoć na mapi i radosno govorim Tamari – sada samo polako! Ne žurimo nikuda! Znam da je brdo visoko oko 750 m nadmorske visine, i da do vrha ima 7 km uspona a potom oko 14 km spusta, i to kroz bukovu šumu. Prema Joninim uputstvima trebalo bi prvo da naiđemo na šljivike, jer se krećemo u suprotnom pravcu od njega.
Ciganski potok
Tamara na mostu preko Ciganskog potoka
Dok vozimo putem, koji je za naše brdaše sasvim solidan, još uvek ne nailazimo na značajnije strmine. Gledam Tamaru u malom retrovizoru pričvršćenom za korman. Još uvek spava. Ponekad zevne kao da će brdo da proguta. Mislim o tome kako će savladati uspone koji nam predstoje. Za to se nismo baš pripremale. Kada živiš u Vršcu, možeš voziti uz vetar, ili niz vetar. Put počinje da vijuga, da se penje, i penje, i penje… penje se čak u guste oblake. Susedna brda se ne vide od njih. Posedali na okolne vrhove. Divljina je sve bujnija a Ciganski potok tone daleko ispod nas. Možda smo već na 500m nadmorske. Više ne čujem zvuk brzaka. Teško se diše i često se okrećem da vidim kako nam ide. Imala sam utisak da je Tamara za uši zakačila spreman osmeh „nije mi ništa”. Svaki put kada bih se okrenula on je bio tu! Nekakva neprijatnost je dolazila od nepoznatog terena i divljine. Postojala je mogućnost da, i pored trekera, zalutamo. Taman bi nam s proleća „pronašli kosti”. Nigde žive duše, i gusta magla koja guši. Sažeto, tih 7 km uspona su se sveli na uzaludno radovanje svakoj krivni – ovde bi trebao biti vrh, i tako u nedogled „nadanje, ludom radovanje”! Onda je put postao jako devastiran, a bicikli su se propinjali na zadnje točkove zbog neravnomerno raspoređenog tereta. Jedan deo puta smo morale da ih guramo. Tamarino lice je posustalo pod ovim mukama i zabrinuto se grčilo. Koliko god subjektivno-vremenski uspon bio razvučen, vrh je bio tačno na sedmom kilometru. A onda se dogodilo malo čudo! Nakon 5 dana putovanja, Sunce je baš tu, na tom Tatarskom brdu, granulo u punom kapacitetu! Smejale smo se, podizale ruke ka njemu poput nekakvih urođenika, i upućivale jedna drugoj znak zgrčenim pesnicama – pobedile smo! Usledilo je slikanje kod table na kojoj se jedva razaznavao natpis „Tatarski vis”.
„Tatarski vis“ upravo obasjan suncem
Ja pored table „Tatarski vis“
Nakon ove istorijske pobede, u kojoj smo osvojile brdo visoko 750m, čekao nas je spust kroz šumu. Tamara se detinje radovala spustu, dok sam ja bila skeptična u pogledu lakoće. Toliko dugo se još nismo spuštale, a teren je bio nepoznanica. Osim toga biti, u stajaćem položaju na biciklu, koji zahteva manevrisanje čitavim telom, kočenja, skokove (ovaj put sa teretom), mi se nije činilo kao „luk i voda”. Vrlo brzo smo zašle u veliku, staru, bukovu šumu. Bilo je dosta kiše prethodnih dana, i put je bio prekriven tamponom mešane zemlje, lišća, granja, strugotine od drveta, a ponegde smo nailazile i na odrone. Rekla sam Tamari da prati moju putanju, i da ne koči naglo, jer je podloga bila idealna za proklizavanje. Spust je bio prilično adrenalinski zbog vijuganja puta, naglih uspona, spusteva, a sve to po vrlo različitim podlogama. Šuma je bila rajska! Istočna Srbija je još uvek netaknuta masovnim turizmom i divljanjem ljudi. To ima da zahvali infrastrukturnoj zapuštenosti. U neku ruku, ovo je poslednja netaknuta oaza prirode u Srbiji. Istina, usput smo videle tragove prikolica kojima se izvlači bukva, ali nije to bio „pokolj” na kakav možete naići u našem kraju.
Teren i odroni
Izlazak na Dunavsku magistralu kod mesta Dobra
Nakon ovog iskustva, koje ćemo dugo prepričavati svojim manje avanturistički nastrojenim prijateljima, usledio je odmor u Dobroj. Šalile smo se – „Svako dobro Dobra!”, aludirajući na slogan Tamarine firme. Ponovo smo se obrele u „Raju”. Poručile kafu, sok i zavalile se pod trem kao dva kauboja.
Tamara i zaječarsko
Nastavak puta do Golubca je bio pravo uživanje. Sunce je granulo punom snagom i počelo prijatno da greje. Osušili su nam se svi slojevi odeće. Zaustavljale smo se često da fotkamo, jer sve je opet mirisalo na poznato i sigurno. Do Golubca smo stigle a da nismo ni primetile.
Pogled preko rečice koja protiče kroz Dobru
Tamara na golubačkom keju
Pobedila je
Tamo nas je čekala ista udobna soba u „Dunavskoj ribici”. Nakon raspakivanja, pranja stvari i kratkog odmora, odlučile smo da siđemo do restorana. Jele smo lepljiva pileća krilca umazane od „uva do uva”. Slika musave i presrećne Tamare me i danas natera u smeh a tek priča… danas smo se probile kroz „Solunski front”… hahaha
Lepljivi prsti
Najukusnija pileća krilca ever!
The end!