"Kultura, u najširem smislu, ne predstavlja samo dešavanje, na primer, u umetničkim galerijama, operskim kućama i učionicama, već jednako i ono što se dešava u crkvama, tržnim centrima, na stadionima i u bioskopima. Kultura govori o vrsti želje koja upravlja nama dok biramo televizijski kanal, kao i impulsima koji nas pokreću u podizanju dece. Mi ostavljamo tragove naše kulture u hrani koju jedemo, u igrama koje igramo, u dizajnu kuća u kojoima živimo. Čak i u onim segmentima života koji su primarno nešto sasvim suprotno kulturi; ekonomska proizvodnja koja se odvija u tvornicama, na primer, ili vojna razaranja koja su produkt svake vojske tokom rata, su uvek tesno povezani sa kulturom onoga ko proizvodi odnosno ratuje. Naša je kultura, na koncu, sasvim slična načinu na koji živimo naše živote generalno, ili još preciznije, svesna ili nesvesna adaptacija načinu života ili adaptacija životnih stilova nama samima."
Kaže Karl Fridman u analizi "moć kulture".
Mi smo nacija superiornih pojedinaca-superljudi! Zvuči kao autodirektiva usađena duboko u kolektivno nesvesno koja garantuje da ćete pregurati ritam, čak i samoumišljenog provinspolisa današnjice. Pa koja je razlika, mislim kvalitativna, u životu jednog culturjobera u cirka 50.000 duša teškom gradiću i nekog megapolisa. Razlika? Teško ju je definisati. Sličnosti? Pre no što i pomislim da se posvetim misli o tome šta bi moje malobrojne mušterije moglo zadovoljiti početkom radne nedelje, nameće se pitanje ima li ikoga ko je raspoložen za bilo kakav oblik kulture, kada je rečenica sa kojom se radni stvor u ovoj državi budi - hebem ti ponedeljak! Drugo pitanje, na koje ću barem ja lakše dati odgovor, jest - kako to izgleda kultura ponedeljkom ujutru? Pa postoji opšte raširena „kultura ispijanja kafe jadikovke“. To je ceremonija koja vuče duboke korene na ovim prostorima. Odiše deprimirajućim osećanjem močvarnog gliba. Uho je sviklo na jednolični kreket žaba močvaruša koje utešno i orkestrirano krekeću „dom je ipak dom“ iliti „radno mesto je ipak radno mesto“. Potom počinju razmišljanja o tome kako „i od goreg ima gore“. Rečju, ponedeljak je dan močvarnog tugovanja, piknik level težine. Od kako znam za sebe znam i za izraz „zvonko spasić“. Doduše, to je izraz koji smo kao školarci vezivali za milozvuk koji je prekidao četrdesetpetominutno mučenje, no, to „zvonce“ nikada nije prestalo da zvoni u našim ušima. Ono uvek označava kraj jednog mukotrpnog, iscrpljujućeg perioda nakon koga se većina prepušta ništavilu i beznađu. Danas, na sreću nas culturjobera, sa radnim vremenima primerenim težini našeg posla zvonce zvoni oko 12, 13, 14, 15, neretko i kasnije u zavisnosti od stepena hazarderskog bezobrazluka koji narasta sa godinama radnog staža i samoprezirom. Potom, nakon što smo uspeli da porodimo par neslavnih ideja o tome šta ćemo „proizvoditi“ ove nedelje, idemo daleko, daleko - što dalje od tog mesta koje nas samo podseća na to koliko smo samoneophodni. Vraćamo mu se sutradan u isto vreme ili, ako smo dovoljno bezobrazni, i okasnimo, jer kašnjenje se proporcionalno uvećava sa približavanjem kraja radne nedelje. Tako da u utorak već blago relaksirani od pritiska „porađanja ideja“ možemo krenuti u njihovu jednako jadnu realizaciju. Kultura nam nalaže da se sve to razradi nemačkom preciznošću, začinjeno bezbrojem kafa i međukafa. Ne znam zašto taj utorak lakše pada i kraće traje, ali davno utvrđena relativna priroda vremena tome sigurno veoma doprinosi. Sreda, eh! Sada bi se sa analiza, filozofiranja i mukotrpnog naprezanja moždanih ćelija (onih koje su preživele kofeinsku bombu) moglo preći na nešto konkretno, na RAD. Za mnoge radne Srbe je ta granica prelaska sa VELIKIH reči na DELA tegobna. NEPREMOSTIVA. No, nama culturjoberima je svejedno. Naša uspešna mimikrija, pomoću koje se uspevamo prerušiti u najvredniji segment ovog odavno zaribalog motora, je veličanstvena. Nikom se ne čini da mi toliko požrtvovano i predano radimo koliko nama samima. Frustrira nas to što, VI drugi, niste u stanju da vidite to samoizgaranje. Što smo, još gore, za Vas potpuno nevidljivi, a naši plodovi poput papirnatih tanjira na koje se nema šta staviti, a ukus papira je tako opor. Međutim, naša samodovoljnost nas je održala. MI ZNAMO. MI SMO ČUVARI SVETE TAJNE. BEZ KULTURE NEMA ŽIVOTA. Bez šibice možda nema vatre. Bez hrane možda boli stomak. Ali bez kulture! BOLI BRE! Bez kulture između nas i majmuna stoji onaj, znate već, kreacionistićki znak jednakosti. Ups! Odjednom, kada u svojim zlobnim intelektualno nabildovanim lobanjama stignemo do te činjenice, došao je kraj, pa dobro, gotovo kraj radne nedelje. Četvrtak! Dan za velika, komičnobrodvejska otvaranja. Dan kada će komifoelita doći da prikaže šta se od provincijske trikotaže i one megapoliske može naći na tržištu. Šta prikazujemo? Verujte, nebitno je. Ona neka ideja o nečemu, nekom culurpoductu, se sada pretvara u apsurd, sopstvenu negaciju. Bio je to samo mamac da se vi, dragi izopštenici iz globalnih društvenih tokova, na trenutak osetite kao deo dobre simulacije. VR simulacije. Mi vam uspešno simuliramo Metropoliten, Prado, Gugenhajm, a vi i vaša pratnja bolje nego poručeni naturčici glumite. GLUMITE! Idemo do krajnjih granica. Sevaju blicevi, kamere, skaredno puno kamera za prčvaru od cirka 50.000 duša. To vas loži, podstiče da još bolje glumatate. Svako je bitan! To je suština i sva lepota i korist ove iluzionističke tačke. Svako sem autora. Tako su za Vas Pikaso i Marina ostala dva tričava imena na predizajniranom plakatu, jer mora da vas je to odbilo, šta bi drugo moglo biti. Prebudžen dizajn, belosvetsko proseravanje, eto šta! Tako da ste tada propustili svoju jedinu, ŽIVOTNU, šansu da se zaista prošetate Pradom... No, tada je igrao Prvi reket Sveta, ili je prosto padala kiša, više se i ne sećam. Bitno je da JA znam da je tada viša sila odlučila da prekine ovu blasfemiju. Da sačuva nešto slatkog neba za nas culturjobere, nešto čega ćemo se uvek rado sećati pa makar imalo i konotaciju apsurda. A jel se sećaš kada smo im dovukli Pikasa i Marinu, a oni ne dođoše da izluftiraju „naftalinke“, hahhahahah! Naše male pobede ili pak porazi?!