Kulturni Centar Vršac

Novi-logo-Baner-KC
Slajd30
Novi-logo-Baner-KC
Slajd30
Jelena Gorički

Jelena Gorički

Saradnik na dizajnu (sarađuje sa samom sobom)
Rođena u Vršcu, 16.6.1977.
Obožava Larsa Fon Trira, Ingmara Bergmana, fotografiju i biciklove
jelenag1606@hotmail.com

Utorak, 11 Decembar 2012 13:30

CULTURJOB

"Kultura, u najširem smislu, ne predstavlja samo dešavanje, na primer, u umetničkim galerijama, operskim kućama i učionicama, već jednako i ono što se dešava u crkvama,  tržnim centrima, na stadionima i u bioskopima. Kultura govori o vrsti želje koja upravlja nama dok biramo televizijski kanal, kao i impulsima koji nas pokreću u podizanju dece. Mi ostavljamo tragove naše kulture u hrani koju jedemo, u igrama  koje igramo, u dizajnu kuća u kojoima živimo. Čak i u onim segmentima života koji su primarno nešto sasvim suprotno kulturi; ekonomska proizvodnja koja se odvija u tvornicama, na primer, ili vojna razaranja koja su produkt svake vojske tokom rata, su uvek tesno povezani sa kulturom onoga ko proizvodi odnosno ratuje. Naša je kultura, na koncu, sasvim slična načinu na koji živimo naše živote generalno, ili još preciznije, svesna ili nesvesna adaptacija načinu života ili adaptacija životnih stilova nama samima."

Kaže Karl Fridman u analizi "moć kulture".

 preview 200

Mi smo nacija superiornih pojedinaca-superljudi! Zvuči kao autodirektiva usađena duboko u kolektivno nesvesno koja garantuje da ćete pregurati ritam, čak i samoumišljenog provinspolisa današnjice. Pa koja je razlika, mislim kvalitativna, u životu jednog culturjobera u cirka 50.000 duša teškom gradiću i nekog megapolisa. Razlika? Teško ju je definisati. Sličnosti? Pre no što i pomislim da se posvetim misli o tome šta bi moje malobrojne mušterije moglo zadovoljiti početkom radne nedelje, nameće se pitanje ima li ikoga ko je raspoložen za bilo kakav oblik kulture, kada je rečenica sa kojom se radni stvor u ovoj državi budi - hebem ti ponedeljak! Drugo pitanje, na koje ću barem ja lakše dati odgovor, jest - kako to izgleda kultura ponedeljkom ujutru? Pa postoji opšte raširena „kultura ispijanja kafe jadikovke“. To je ceremonija koja vuče duboke korene na ovim prostorima. Odiše deprimirajućim osećanjem močvarnog gliba. Uho je sviklo na jednolični kreket žaba močvaruša koje utešno i orkestrirano krekeću „dom je ipak dom“ iliti „radno mesto je ipak radno mesto“. Potom počinju razmišljanja o tome kako „i od goreg ima gore“. Rečju, ponedeljak je dan močvarnog tugovanja, piknik level težine. Od kako znam za sebe znam i za izraz „zvonko spasić“. Doduše, to je izraz koji smo kao školarci vezivali za milozvuk koji je prekidao četrdesetpetominutno mučenje, no, to „zvonce“ nikada nije prestalo da zvoni u našim ušima. Ono uvek označava kraj jednog mukotrpnog, iscrpljujućeg perioda nakon koga se većina prepušta ništavilu i beznađu. Danas, na sreću nas culturjobera, sa radnim vremenima primerenim težini našeg posla zvonce zvoni oko 12, 13, 14, 15, neretko i kasnije u zavisnosti od stepena hazarderskog bezobrazluka koji narasta sa godinama radnog staža i samoprezirom. Potom, nakon što smo uspeli da porodimo par neslavnih ideja o tome šta ćemo „proizvoditi“ ove nedelje, idemo daleko, daleko - što dalje od tog mesta koje nas samo podseća na to koliko smo samoneophodni. Vraćamo mu se sutradan u isto vreme ili, ako smo dovoljno bezobrazni, i okasnimo, jer kašnjenje se proporcionalno uvećava sa približavanjem kraja radne nedelje. Tako da u utorak već blago relaksirani od pritiska „porađanja ideja“ možemo krenuti u njihovu jednako jadnu realizaciju. Kultura nam nalaže da se sve to razradi nemačkom preciznošću, začinjeno bezbrojem kafa i međukafa. Ne znam zašto taj utorak lakše pada i kraće traje, ali davno utvrđena relativna priroda vremena tome sigurno veoma doprinosi. Sreda, eh! Sada bi se sa analiza, filozofiranja i mukotrpnog naprezanja moždanih ćelija (onih koje su preživele kofeinsku bombu) moglo preći na nešto konkretno, na RAD. Za mnoge radne Srbe je ta granica prelaska sa VELIKIH reči na DELA tegobna. NEPREMOSTIVA. No, nama culturjoberima je svejedno. Naša uspešna mimikrija, pomoću koje se uspevamo prerušiti u najvredniji segment ovog odavno zaribalog motora, je veličanstvena. Nikom se ne čini da mi toliko požrtvovano i predano radimo koliko nama samima. Frustrira nas to što, VI drugi, niste u stanju da vidite to samoizgaranje. Što smo, još gore, za Vas potpuno nevidljivi, a naši plodovi poput papirnatih tanjira na koje se nema šta staviti, a ukus papira je tako opor. Međutim, naša samodovoljnost nas je održala. MI ZNAMO. MI SMO ČUVARI SVETE TAJNE. BEZ KULTURE NEMA ŽIVOTA. NormanRockwell-Rosie-the-Riveter-1943Bez šibice možda nema vatre. Bez hrane možda boli stomak. Ali bez kulture! BOLI BRE! Bez kulture između nas i majmuna stoji onaj, znate već,  kreacionistićki znak jednakosti. Ups! Odjednom, kada u svojim zlobnim intelektualno nabildovanim lobanjama stignemo do te činjenice, došao je kraj, pa dobro, gotovo kraj radne nedelje. Četvrtak! Dan za velika, komičnobrodvejska otvaranja. Dan kada će komifoelita doći da prikaže šta se od provincijske trikotaže i one megapoliske može naći na tržištu. Šta prikazujemo? Verujte, nebitno je. Ona neka ideja o nečemu, nekom culurpoductu, se sada pretvara u apsurd, sopstvenu negaciju. Bio je to samo mamac da se vi, dragi izopštenici iz globalnih društvenih tokova, na trenutak osetite kao deo dobre simulacije. VR simulacije. Mi vam uspešno simuliramo Metropoliten, Prado, Gugenhajm, a vi i vaša pratnja bolje nego poručeni naturčici glumite. GLUMITE! Idemo do krajnjih granica. Sevaju blicevi, kamere, skaredno puno kamera za prčvaru od cirka 50.000 duša. To vas loži, podstiče da još bolje glumatate. Svako je bitan! To je suština i sva lepota i korist ove iluzionističke tačke. Svako sem autora. Tako su za Vas Pikaso i Marina ostala dva tričava imena na predizajniranom plakatu, jer mora da vas je to odbilo, šta bi drugo moglo biti. Prebudžen dizajn, belosvetsko proseravanje, eto šta! Tako da ste tada propustili svoju jedinu, ŽIVOTNU, šansu da se zaista prošetate Pradom... No, tada je igrao Prvi reket Sveta, ili je prosto padala kiša, više se i ne sećam. Bitno je da JA znam da je tada viša sila odlučila da prekine ovu blasfemiju. Da sačuva nešto slatkog neba za nas culturjobere, nešto čega ćemo se uvek rado sećati pa makar imalo i konotaciju apsurda. A jel se sećaš kada smo im dovukli Pikasa i Marinu, a oni ne dođoše da izluftiraju „naftalinke“, hahhahahah! Naše male pobede ili pak porazi?!

tumblr mbuonmW1Iz1rpduwho1 400

 

Već će jubilarna 10 godina mog predanog i vernog službovanja u ovoj kulturnoj kući. Za ovih deset godina moja je duša ožalila sve i jedan mladalački ideal kome je u zelenim godinama maglila pogled na Svet. Tokom tih, kao prosanjanih, 10 godina pored sagorevanja idealne tvari koja tvori mlad duh, pokušao je sistem od mene načiniti i odvratnog društvenog parazita. No, nije! To je moja prva i jedina pobeda za ovih, gotovo, 10 godina rada u kulturnoj kući.

6b1cf630b-1

 

Bilo je još dobijenih bitaka, samo su pomaci nastali nakon njih ostali nevidljivi mom oku smrtnika. Svela bih sada tih 10 godina u 2 minuta koliko mi je potrebno da svakog jutra od Sterijine 145 dopešačim do Sterijine 62, gotovo da zvuči kao onaj planetarni hit „Kuća-poso...“. Tokom tih 2 minuta moje se intimno sve buni protiv nastupajućeg dana. Prelazim ovu razdaljinu hitro poput japanca i u mimoletu hvatam prizore koji govore u prilog besmislu onoga čemu ću se uskoro posvetiti. Automobil parkiran preko pešačkog prelaza, tinejdžeri iz obližnje škole koji nisu na času već u me`ani preko puta iste, vozači koji uporno ne žele da stanu pešacima jer koncern lupa recke onima koji kasne, ostaci srednedeljnog bančenja po gradu... Sve skupa jedna neuklopiva slika u ono što ja kanim raditi za 2 minuta - učiniti to beznačajno parčence zemlje pogodnim za „uzgoj kultura“. Konačno stižem do svog radno-kreativno-konteplativnog prostora, uključujem sokoćalo x 2 (svoje i Danielino) trčim da skuvam prvu i jedinu kafu koju ću popiti na radnom mestu i „vožnja počinje“. Ah, da! Mesindžer! Obavezno sredstvo komunikacije na mom radnom mestu. Najbrže i najdelotvornije. Preko njega se mrežom do uposlenika šire radni zadaci brzinom svetlosti. Ako je ponedeljak videćemo GA uživo. Brzo ćemo se dogovoriti o radnoj nedelji, ZAPISNIK je svedok tome, i još brže otrčati natrag u svoje lepo uređene radno-kreativno-kontemplativne prostore. Krećemo sa tabelama za najave, stižu sa svih strana, već mehanički sejvujem sve u isti folder iz koga ih dalje izvozim za različite potrebe. Sajt! Sve što imaš gurni tamo gde će Svet da vidi, inače kao da se nije ni dogodilo. Plakat! E sad nastupa kondicioni trening za koji Vas molim da ga ne omalovažavate. Za koliko vremena vi maženi i paženi kreativci možete da izbacite plakat bez da posedujete i jedan pis materijala za njega? Ha!? Ja za 15! (Nadam se da ovo ne čita ko ne treba.) Potom brzo, u priručnoj štampariji, ista ta ideja ovaploćuje se u pravi pravcati plakat! A za koliko minuta vi razmaženi dizijaneri možete fino iseći i obraditi 15 plakata? Ja za 5! Tada na scenu nastupaju distributeri! Za koliko vi kuriri možete razdeliti 15 plakata i 100 pozivnica? Ovi naši za pola radnog vremena. Dok sve ovo ide svojim urednim, jasno i precizno isplaniranim tokom na drugoj strani teška propagandna mašinerija dosađuje sluđenim korisnicima Interneta na sve moguće načine. Zamislite da vam u kuću kolporteri navaljuju kroz prozore, vrata, dimnjake, ključaonice... E nešto slično se događa kada uposlenici zaduženi za marketing navale na potencijalne žrtve kuće kulture. Mislite da se možete odbraniti? Razmislite dva puta pre no što to glasno izgovorite! Onda negde oko po sata pred kraj radnog dana svi nestanu da bi se vratili popodne. Bude tu rasprave uvek oko termina. Da li je draaaga publika blagonaklona ka ovom ili onom terminu i iz kojih to razloga jeste oli nije. Na kraju u mojoj glavi nastane totalna pometnja oko satnice te često pogrešim datum koji treba da stavim na plakat ili najavu (Sreća pa me do sada još nisu kaznili.)

 

Aaaaaa onda, onda se svi mi elementi iz kuće kulture naređamo na ulazu našeg ZDANJA i kako to dolikuje domaćinima klimoglavom uz blagonaklon pozdravljamo mušterije/goste/kultkozumente. Ima dana/večeri kada nam se osmeh iskreno, poput žvake širi licem, ima i onih kada ga s mukom natežemo, jer Vi, cenjena publiko, ne pristižete niti iz jednog pravca od dva očekivana. No, jedan kulturni pregalnik uvek mora biti spreman na ovakvu eventualiju. Stoga je posao za nas uvek radost, bilo vas jedan, stotinu ili nijedan. Na scenu stupa moje drugo omiljeno sredstvo za rad. Ono koje neumorno beleži vaše malodušne ili pak oduševljene izraze. Beleži koliko vas je ili uz pomoć magije čini da vas je sasvim dovoljno - dragi moj verni Kenonac - nek je srećan dan kada mi ga se kupilo! U to  se, uz još par, samo nama poznatih trikova, ispobaci to kulturtkivo pred Vas. O Vašim reakcijama neću, jerbo smo mi profesionalci i trenirani smo da to nikako ne primećujemo. Kada se sve završi, pogasimo svetla, ostane samo ono čkiljavo na ulici, pa se rastanemo od naše druge kuće - kuće kulture. Dugo, predugo bi bilo pričati o svim finesama ovog NE-posla, o tome kako se dovode ovi i oni koji nikako u kuću ne žele, pa kako onda mora da rade štap i šargarepa. Sve u svemu, tokom ovih desetak godina nešto se strukturalno u meni promenilo. Nestalo je elastičnosti i gipkosti sa kojom su se uglovi percepcije na jednu te istu stvar menjali. Sada postoji samo jedan ugao, pomalo mrtav, iz koga se slika ne nazire do kraja. Ne znam kada se ta promena tačno dogodila i kako je moguće da se tokom 2 minuta promeni nečija molekularna struktura?

Samo znam da ćete, ako pročitate ovaj tekst, morati da zastanete pre no što vam niz usne poteče ona čuvena „DRUŠTVENI PARAZITI“.

Vi ste ovde: Home Jelena Gorički
OpstinaVrsac KulturniCentarBeograda PortalKultureVojvodine StudenskiKulturniCentar SKCNis VojvodinaOnline Alifka
BelogradoCervantes InstitutFrancais MuzejSavremeneUmetnostiVojvodine PrirodnjackiMuzejBeograd Oklagija BancaIntesa Cefix
eVrsac unijastudenataopstinevrsac etno kuca dinar