Vladimir Đorđević je rođen sredinom prošlog veka u Beogradu, gde i završava srednju školu. Vođen željom za osamostaljivanjem i osamom, sa diplomom zubnog tehničara u džepu, ukrcava se u šinobus i preko Dunava prelazi u Banat gde ništa ne ograničava pogled, ni zgrade, ni planine. Zapošljava se u Domu zdravlja u Plandištu i od tada živi na relaciji Plandište - Beograd, radni dan Plandište, vikend Beograd. Samouki je mladi pisac u vrlo zrelim godinama, piše prozu i poeziju, a pred vama je njegova prva objavljena zbirka priča.
I dalje živi, piše i sanja u Plandištu i voli Makina i Murakamija.
O knjizi su rekli:
... „Pred nama je zbirka priča koja istovremeno predstavlja književni prvenac Vladimira Đorđevića, ali i zbirku zrele pripovedačke proze, po godinama, životnom iskustvu i veštini pisanja, zrelog književnog stvaraoca. Da li je moguće biti istovremeno i mlad i star, kako se to veliki pesnik jednom zapitao? Očito da jeste. Ono što je možda običnim ljudima čudno, nelogično, nemoguće, za umetnika je i moguće i ostvarivo.“...
... „Upravo to, ti neočekivani sustreti, neobični likovi, odsustvo svake brutalnosti i agresije, a opet, pulsirajući, opipljiv, stvarni život – to je ono što ovu zbirku preporučuje čitaocima.“ ...
Biljana Junačkov, iz predgovora knjige
... „Autorovom brižnošću i neskrivenom empatijom natopljene duše na zalutalim putanjama, bilo da one vode kroz naše krajeve ili arapske pustinje, razvejane su nevremenom i svom spasenju hrle darovanjem života i ponovnim rođenjem. Đorđevićeve priče preporučeno čitati: u kupeu voza, na sedištu fijakera, na odabranom brdašcetu s pogledom na reku, na more, kroz prozorsko okno aviona, jer „svi smo mi piloti“, s pogledom na ukroćenu vatru, pred spavanje, gustirati polako, jednu po jednu, uz šolju toplog čaja ili kuvanog vina.“ ...
Aleksandar Jovanović