Kulturni Centar Vršac

Novi-logo-Baner-KC
Slajd30
Novi-logo-Baner-KC
Slajd30

Drugovi Koča vs Moša u "Radost Evrope"

Objavljeno u: Izložbe
Utorak, 25 Novembar 2014 19:00

Dodatne informacije

  • Datum: Utorak, 25 Novembar 2014
  • Vreme: 19:00
  • Mesto: Galerija

Izložba slika i izložba slika i digitalnih uzoraka autora Jelene Gorički i Vladimira Mojsilovića u galeriji “Magacin”, Kraljevića Marka 4, Beograd.

Otvaranje izložbe je 25.11. u 19h, a moći će da se pogleda do 04.12.2014.
Organizacija domaćin: ProArtOrg u saradnji sa Domom Omladine Beograd
KURATOR: Slavko Timotijević

Naizgled dve nespojive poetike ipak su u ozbiljnoj vezi.
Predistorija ove izložbe govori da su i Jelena Goricki i Vlada Mojsilović u jednom trenutku, recimo u drugoj polovini devedesetih, kao još nesvršeni studenti akademije, odlučili da je slikarstvo mrtvo, besmisleno, urušeno u sebe itd, te su počeli da praktikuju savremenije načine izražavanja, pre svega performans i fotografiju kako bi dublje ušli u svet digitalnog i virtuelnog. Tek nakon takvog iskustva mogli su se vratiti slikarstvu pa ova izložba u svakom slučaju to i pokazuje.
Kod Jelene Goricki na način direktnog generiranja slike iz digitalnog predloška, a kod Vlade Mojsiloviića u ironičnom i subverzivnom kontekstualizovanju ekranskih naracija iz tradicije stripa.

Umetnici na uslovnoj slobodi
Jedan umetnik starije generacije, zbog kulturnog i političkog ambijenta današnjice prestao je da proizvodi artefakta i preselio svoju duhovnu produkciju u sfere internet komunikacije odbijajući svaku mogućnost fizičkog kontakta i aktivnog učešća na umetničkoj sceni.
Neki drugi umetnici su emigrirali, neki su se potpuno povukli sa scene, dok su treći svoju produkciju povećali do manufakturnog štanca. Na svaki način, nikada nije bilo toliko različitih i atipičnih primera ponašanja, delovanja i artikulisanja stvarnosti, pa time i različitih načina realizacije umetničkih ideja.
Okolnosti dugotrajne krize, zatim rata, političikih i ekonomskih transfera, tranzicije, pa zatim krize demokratije i nove ekonomske krize stvorile su stalnu napetost na svim područjima života i proizvele niz specifičnih simptoma karakterističnih samo za takve okolnosti. Režimska politika činjenjima i nečinjenjima, već više decenija unazad vrši pritisak na građane na dobrovoljni egzil što je za one koji su ostali imalo za posledicu stalno osećanje nesigurnosti i tzv. privremenog ili uslovnog života. Budući da je nemoguće da, zbog pogubne politike, čitava nacija emigrira, mada je bilo i takvih predloga upravo od umetnika koga sam na početku pomenuo, stvorena je nova kategorija prognanih: to su svi oni koji nisu mogli da pobegnu izvan ovog sistema, u neki drugi ambijent i uređenije društvo, pa su zbog snažnog pritiska sa svih strana dopustili da budu utisnuti „UNUTRA“ stvarajući novu kategoriju „unutrašnjih izgnanika“. To ne znači psihološku kategoriju povlačenje u sebe već mnogo kompleksniji pojam progonstva koje se odvija u okvirima simulirane slobode i uz sva moguća ograničenja uslovljena hegemonijom politike nad običnim životom, ekonomskom katastrofom, nepostojanjem civilnog društva i realih građanskih i ljudskih prava, pa time ni, ako ne efikasnog ono bar stabilnog umetničkog sistema.
Umetnik o kome je na početku bila reč, kao uostalom i mnogi drugi, zapravo su i mogli da emigriraju, ali njihova odluka o unutrašnjem egzilu motivisana je kako patriotizmom i tradicionalnom potrebom za trpljenjem koja je sa tim u vezi, tako i bezvoljom da se uvek i iznova započinje život. To je sindrom koji obeležava jednu epohu, onaj sloj građanstva koji ima potrebu da analizira sutuaciju u kojoj se nalazi, i čitav niz generacija koje su odrastale u pseudo protektiranom sistemu socijalističkog samoupravljanja.
Sasvim je drugačija situacija sa mladim ljudima, posebno umetnicima, jer ovde je reč o umetnosti, koji su svoje odrastanje doživeli kroz sve fenomene napetosti postsocijalsitičkog doba.

Generacija mladih umetnika, koji ne samo da su odrastali sa krizom već su sa njom i srasli, odnosno kriza preti da urasta u njih, pokazuje veoma širok spektar isprepletanih društvenih relacija koje negiraju sve dotadašnje običaje, prakse i etičke norme. I, onaj ko je pratio dešavanja od početka devedesetih do danas, može jasno da sledi karakteristične tokove ponašanja mladih umetnika gde ekonomsko ponašanje svakako zauzima veoma značajno mesto. Naime, dok je glavni simtom umetnosti u samoupravljanju „duhovnost“, u postsocijallizmu duhovnost se ne odriče, ali se prednost daje praktičnosti uslovljenoj normalnim egzistencijalnim potrebama. Rekao bih da se novo ponašanje kod umetnika mlađe generacije može uporediti sa načinom opstajanja glavnog lika u Spilbergovom filmu „Carstvo sunca (1987)“. Odrastajući u logoru, njegov junak, sve mane zatvora preokreće u svoju korist oštreći i unapređujući sopsvene moći preživljavanja, komunikacije, trgovine i svih drugih odnosa koji u logoru samo potencijalno postoje. Odnosno postoje samo ukoliko se prihvati realnost zatvora kao jedini životni i radni okvir i kao, u tom slučaju, jedina odskočna daska za neku hipotetičnu budućnost.

Umetnici, koje ovde predstavljam, Vladimir Mojsilović i Jelena Goricki, u svakom pogledu su prošli sve društvene simptome krize, rata i političkih gibanja baš na način srastanja sa njima, kao unutrašnji izgnanici koji, ipak, nisu pasivni već deluju nezavisno, gerilski i svakako van institucionalno, s obzirom da je mainstream zauzeo ono malo preostalih institucija kulture koje su na taj način postale nepropusne za mlade umetnike.
A oni se iz nekog tvrdoglavog razloga vraćaju slikarstvu kako bi održavali napetost među činiocima sistema umetnosti. Održavanjem te napetosti održava se i energija umetnosti bez obzira u kojoj formi se realizovala. Bez te napetosti energija bi nestala pa bi se, što je ponegde i vidljivo kada se energija izgubi, umetnost utopila i popularnu kulturu, advertajzing i banalni komercijalizam. Tako ispada da je slikarstvo konstanta umetničkog sistema, bar do tačke gde će uvek iznova regulisati odnose sa nekom drugom tradicijom, u ovomslučaju sa digitalno-elektronskom slikom.
S. Timotijević

Jelena Gorički rođena je u Vršcu 1977. godine. Diplomirala je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, odsek slikarstvo u klasi profesora Milana Blanuše. Od početka studija 1997., istražuje polje novih medija, uglavnom instalacije u prostoru interaktivne animacije i fotografiju.
Vladimir Mojsilović je studije započeo na Slikarskom odseku Akademije umetnosti u Novom Sadu, u klasi prof. Milana Blanuše. Diplomirao je u klasi prof. Slobodana Abija Kneževića. Živi i radi u Beogradu.

Izložbu je podržalo Ministarstvo kulture i informisanja republike Srbije.

Vi ste ovde: Home Izložbe Drugovi Koča vs Moša u "Radost Evrope"
OpstinaVrsac KulturniCentarBeograda PortalKultureVojvodine StudenskiKulturniCentar SKCNis VojvodinaOnline Alifka
BelogradoCervantes InstitutFrancais MuzejSavremeneUmetnostiVojvodine PrirodnjackiMuzejBeograd Oklagija BancaIntesa Cefix
eVrsac unijastudenataopstinevrsac etno kuca dinar